Lazo Ristić
POPEROVA KRITIKA METODOLOŠKOG ESENCIJALIZMA
Sa gledišta metodologije sociologije fundamentalno pitanje o kome raspravlja Poper je kritika metodološkog esencijalizma. Naime, on smatra da održavanje ovog metodološkog koncepta predstavlja osnovni razlog usporenog rasta naučnog znanja. Zato predlaže da se metodološki esencijalizam prevaziđe metodološkim nominalizmom. Argumenti tipični za esencijalizam povezani su sa istoricizmom. Kritika esencijalizma i istoricizma čini dva bitna pitanja koja nas dovode do kritike shvatanja društva kao cjeline. U Poperovoj sociološkoj koncepciji ključna teza je kritika ideje da se društvo može proučavati kao cjelina. Poper ističe da je metodološki nominalizam potpuno prihvaćen u prirodnim naukama, i da je doprineo njihovom brzom napretku. U društvenim naukama, još uvijek se koristi metodološki esencijalizam, a to je izvor mnogih njihovih slabosti. Da bi se prevazišlo ovo stanje, Poper se zalaže za jedinstvo naučnog metoda u prirodnim i društvenim naukama. Međutim, on je ipak imao na umu proširenje metoda prirodnih nauka na oblast društva. U kritičkom osvrtu na Poperovo shvatanje ističe se da istraživački proces ima jedinstveno jezgro bez obzira što se istražuju različiti dijelovi stvarnosti. Ali, to ne znači da istraživačka iskustvena djelatnost nema svojih specifičnosti. Posebnosti istraživačkog procesa u društvenim naukama uslovljavaju tri bitna faktora: suština društvenih pojava, društvenog determinizma i društvenih zakona, i društvene teorije.